Teško breme originala

Kada je 1880. objavljen roman Ben-Hur: Priča o Kristu Lewa Wallacea, zasigurno nitko nije mogao znati kakav će biti njegov dugotrajni kulturni utjecaj. Uspjeh izvornika potaknuo je i brodvejsku kazališnu predstavu 1899. Taj se biblijski spektakl prikazivao diljem svijeta punu dvadeset i jednu godinu, a njegovo više nego trosatno trajanje obuhvatilo je sve važne sastavnice romana. Ako pak navedemo da je petnaestominutni nijemi film skraćenoga naslova Ben-Hur iz 1907. redatelja Sidneyja Olcotta prvo prenošenje toga književnoga izvornika u medij pokretnih slika, ne treba zaboraviti da je upravo znamenita utrka četveroprega bila i njegova središnjica. Film Freda Nibla iz 1925. mogao se podičiti izvornim naslovom, a njegovo je trajanje od gotovo dva i pol sata pokazatelj ne samo epskoga karaktera djela nego i razvoja filmskoga jezika. Bitan je to film u žanru biblijskoga spektakla, gotovo kao Kralj kraljeva (1927) Cecila B. De Millea, no ostao je zasjenjen činjenicom da je William Wyler 1959. režirao novu adaptaciju i njegov je Ben-Hur ovjenčan sa čak jedanaest Oscara te se smatra jednim od najvažnijih filmova uopće, ne tek u okvirima žanra. Nedvojbena kvaliteta toga ostvarenja postala je poput miljokaza animiranome filmu iz 2003. redatelja Williama R. Kowalchuka ml., koji se više oslanjao o znamenitu adaptaciju nego sam književni izvornik. No, ako su i Wallaceov roman i dosad navedene prilagodbe američkoga podrijetla, predstava iz 2009. kao i mini-serijal Stevena Shilla iz 2010. britanski su i nude viđenje temeljeno na književnom tekstu, a zanimljivo je da se predstava poslužila i izvornim jezicima, latinskim i aramejskim, čime je pak slijedila put Gibsonova filma Pasija (2004), koji je također izbjegao utjecaj engleskoga jezika u djela tematski povezana s rimskom okupacijom Judeje tijekom života i raspeća Isusa Krista.

Možemo se dakle zapitati kakva je slika koju nudi nova filmska adaptacija jednoga od najvećih svjetskih bestselera te kakav je njezin odnos s nasljeđem što je ostavilo barem Wylerovo djelo, premda se ne može zanemariti ni osvrt prema spektaklu Freda Nibla. Prvi, uglavnom negativni, kritički osvrti naznačuju da se taj američki rad što ga je prema scenariju Keitha Clarkea i Johna Ridleya režirao ruski redatelj kazahstanskoga podrijetla Timur Bekmambetov našao u dubokoj sjeni Wylerova filma – što je dakako bilo i očekivano. Međutim, nema sumnje da je posrijedi djelo koje na samostalan način prilazi i romanu i filmskim prilagodbama i pokušava uspostaviti osobnu vizuru.

Okosnica je fabule rekonstrukcijska. Prijateljstvo Jude Ben-Hura (Jack Huston), Židova visokoga društvenoga položaja i njegova usvojenoga brata, Rimljanina Mesale (Toby Kebbell) zbog proturimskih se nemira prekida, pa je Juda nepravedno optužen, zatočen i poslan na galiju, dok su sestra Tirza (Sofia Black D’Elia) i majka Naomi (Ayelet Zurer) osuđene na raspeće, ali završe zaražene leprom, dok žena Ester (Nazanin Boniadi) postaje Isusovom (Rodrigo Santoro) sljedbenicom. Ako je pak Isusova uloga u Wylerovu filmu ipak morala biti rubna jer je na snazi još bio Haysov kodeks koji nije dopuštao izravan prikaz božanske osobe na filmskom platnu, u Bekmambetovu je znatno važnija i izravno vezana uz nasljeđe Evanđelja. No dok se apostoli jedva spominju, djelovanje zelota jest i uzrokom propasti Jude Ben-Hura i njegove obitelji jer je ranjeni mladić Dizma (Moises Arias), kojem je Ben-Hur pružio utočište, s krova strijelom ranio Poncija Pilata (Pilou Asbaek). Pridružimo li toj strukturi i šeika Ilderima (Morgan Freeman) čija je uloga sportskog i osobnog mentora Ben-Huru od izrazite važnosti nakon što je preživio pomorsku bitku i spasio se s galije te rimskog centuriona Druza (Marwan Kezari), što postaje otponcem protagonistova susreta s oboljelom majkom i sestrom, jasno je da i ta adaptacija održava složenu mrežu likova.

Oprost umjesto osvete

Prisjetimo li se da su središnje teme romana izdaja, osveta i iskupljenje, postaje jasno da je u filmu iz 1959. naglasak na osveti, dok u ovogodišnjem uratku – prema navodima samih autora – oproštenje nadvladava osvetu. Upravo zbog toga, za razliku od Wylerova filma i slično Niblovu, Mesala ne strada smrtno nakon utrke već dolazi do pomirenja i cjelovitoga obiteljskoga zajedništva. Takav je svršetak suprotan i samome romanu, u kojem se Mesala i nakon utrke sve do kraja neprestano želio osvetiti Judi Ben-Huru. Razvidna gradacija kršćanskoga konteksta neupitno dovodi do iskupljenja svih središnjih likova, pogotovu nakon čudesnoga izlječenja bolesnih članova obitelji, a zanimljivim se svakako može učiniti da ako Juda pred raspetim Kristom i shvaća da osveta nije pravi put, unatoč pomirbe ne zapažamo i vjersko obraćenje, jer s obitelji i šeikom Ilderimom nastavlja put, odlazeći iz Jeruzalema u nomadski život, koji je u ovome slučaju istoznačan s osobnom slobodom i odmakom od okvira Rimskoga Carstva i nasljeđa visokoga društvenog položaja. Referiranje prema prošlosti tako postaje i komentarom sekularizacije suvremenoga društva, kao i često ustrajanje na osobnom vjerskom stavu, a ne institucionalnom.

Film počinje nedostatnom snagom. Česti segmenti izvan prizorne naracije svakako duguju književnom izvorniku, ali se ekspozicija odvija sporo i doima duljeg trajanja nego što uistinu jest. Međutim, ubrzanje je ritma jasno nakon uhićenja Ben-Hura i obitelji, a retoričan je iskaz u sekvenci pomorske bitke rimske flote s grčkim pobunjenicima među najboljim dosezima ostvarenja. Kako se gledatelj redateljskim postupcima stavlja u poziciju veslača, odnosno bitka se percipira iz njihove vizure, tjeskoba postaje i naglašenija. Nema dvojbe i da utrka može podnijeti usporedbe s istovrsnom sekvencom iz Wylerova filma, iako joj je intenzitet tek nešto manji, a diči se i jednakim trajanjem. Prikaz je Isusove muke, križnoga puta i raspeća razumljivo znatno skraćen, fokaliziran isprva sa stanovišta Estere, a zatim i Jude Ben-Hura i dovodi do njihova potpuna zajedništva.

Premda predočavanje života u rimskoj provinciji Judeji tijekom 1. stoljeća možemo označiti vjerodostojnim, uočavamo i mjestimične anakronizme, od kojih je najnaglašeniji odjeća tek uspostavljena bračnoga para tijekom jahanja, odjeća suvremenoga predznaka, a ne onodobnog. Podjednako i proslava zbog Mesalina povratka u Judeju nakon višegodišnjega ratovanja više nalikuje kakvu suvremenom partyju negoli uvjerljivu prikazu društvenoga života jeruzalemske elite. Učinkovita filmska fotografija Olivera Wooda evokativno oslikava unutarprizornu građu Ben-Hura podcrtanu i emotivnom i tek mjestimice odveć sentimentalnom glazbom Marca Beltramija. Iako mladi Jack Huston nema karizmu Charltona Hestona iz Wylerova filma ni status poput Ramona Novarra iz Niblova, uspješno utjelovljuje protagonista koji je sukladan suvremenim tumačenjima i postavkama, od nagnuća lagodnom svjetovnome životu preko posrnuća pa sve do uspostave potpunoga integriteta. Ni Tobby Kebbell ne zaostaje za njim, a uz iskusnoga Morgana Freemana valja spomenuti i snažnu ulogu Nazanin Bondiadi.

U redateljskim postupcima Timur Bekmambetov pokazao se razmjerno uspješnim. U nizu dojmljivih dosega potkrale su mu se nažalost i sekvence koje označavamo pretencioznima, a dosljednost u provedbi i komentaru kršćanskoga konteksta i temeljnoga tematskoga sklopa uspijeva cjelinu održati svrhovitom. Široki raspon dramskog, emocionalnoga i akcijskoga nije za toga redatelja značio teškoću, već mogućnost razmatranja uspostave epskoga statusa filma snažna religijskog žarišta.

Trend biblijskih spektakala

Naposljetku, Ben-Hur Timura Bekmambetova pridružuje se manjem nizu ostvarenja koja obnavljaju žanr biblijskoga spektakla, poput Noe Darrona Aronofskog i Mojsija Ridleyja Scotta, oba iz 2014, koji su se odnosili prema starozavjetnim izvornicima, a poput u nas neprikazana ovogodišnjega filma Risen Kevina Reynoldsa te prikazanoga Mladog Mesije Cyrusa Nowrasteha odvažio se restrukturiranju novozavjetnih. Istodobno oslanjajući se o izvornik kao i o dosadašnje filmske adaptacije, taj je film pokušao uspostaviti i jasan odmak nastojeći oblikovati zasebnu vizuru teme i povijesnoga konteksta. Razmjerno uspješan u tome, Ben-Hur ipak se ne čini toliko lošim djelom koliko to tvrdi većina kritičkih osvrta. Ipak, nasljeđe koje su ostavili i roman i glasovita filmska prilagodba iz 1959. ostali su bremenom kojega se ne može u potpunosti otresti.